Udruga za autizam Zadar muku muči s malim prostorom

Zadarska Udruga za autizam Zadar devet godina sustavno pomaže osobama s poremećajem iz autističkog spektra, kao i njihovim obiteljima, a zadnjih godinu i pol dana imaju zaposlenu radnu terapeutkinju. Terapeutkinja Lidija Hrunčev svakodnevno radi s članovima ove udruge na pola radnog vremena, doznajemo od Ante Armaninija, predsjednika Udruge za autizam Zadar, koja je do svoga osnivanja 2009. godine na usluzi svojim članovima, ne samo osobama s autizmom već jednako tako i njihovim roditeljima, te im pruža brojne vidove pomoći – od psihološke i edukacijske do socijalne podrške.

Likovne radionice
U Udruzi, doznajemo dalje, petkom popodne održavaju se likovne radionice za roditelje i djecu koje volonterski vodi Vesne Paleka. Ova zadarska Udruga ima 67 članova od kojih je 25 osoba s poremećajem autizma različite životne dobi, dok su ostali članovi udruge uglavnom roditelji, rodbina te nekoliko stručnjaka rehabilitacijsko-edukacijske struke.
Nadalje, Ante Armanini ističe kako polako prerastaju kapacitet prostora od 30 metara četvornih koji im je Grad Zadar dao na korištenje, te planiraju proširiti opseg usluga s ciljem uključivanja što većeg broja novih članova. Udruga je u nekoliko godina, zahvaljujući prevenstveno donacijama i humanitarnim akcijama, uspjela nabaviti dosta opreme za terapeutske svrhe.
– Sada bismo trebali veći prostor, podijeljen na dva dijela, za istovremeni rad s mlađima i onima nešto starijim korisnicima. Bez adekvatnog prostora, naime, ne možemo konkurirati na natječajima za dobivanje sredstava za rad Udruge, te zbog toga ne možemo širiti opseg usluga, a po svemu sudeći širenje usluga će biti za nas neophodno jer ono malo dostupnih terapeutskih postupaka je skupo, govori Armanini o trenutačnim prioritetima Udruge, te naglašava kako su roditelji djece s autizmom imali jako velika očekivanja od otvaranja centra Mocire kao budućeg centra znanja i podrške za sve obitelji osobe s posebnim potrebama.

Bez strategije za starije
– Trebali smo dobiti moderno opremljeni vrtić, školu i stacionar za odrasle s timom za hitna stanja i podršku. Prolaze godine, mijenjaju se ministri, premijeri, gradonačelnici i župani, a od uporabne dozvole i useljenja u Mocire i dalje ostaje jedno veliko ništa. Posljednje informacije govore da se odustaje od stacionara za odrasle. Navodno će se mijenjati strategija prema odraslim osobama s posebnim potrebama, kao da je ikada i postojala strategija za osobe starije od 21 godine, pomalo ogorčeno kazuje dalje predsjednik Udruge Armanini, te nastavlja:
– Moje dijete je imalo pet godina kada je položen kamen temeljac za Mocire, danas mu je 15 godina, a za 6 godina izlazi iz sustava školstva pa mu centar, ako se ikada završi, bez odjela za odrasle neće ni trebati, odnosno neće imati zakonska prava koristiti usluge centra. Zbog inertnosti sustava udruge se moraju pouzdati u sebe, jačati svoje kapacitete i pokušati pružiti što veću cjeloživotnu podršku. Bojim se da će u budućnosti biti sve teže dolaziti do sredstava za sustavni rad bez obzira kakve programe ponudio na natječajima, jer najveći dio kolača dobivaju oni koji će političarima donijeti više glasača, zaključuje Armanini.